Srijeda, 25 Siječanj 2017

„KLICA“ Snažan kao Klek

Napisao/la 
Maleni ljudi pišu najljepše priče. Priča o „klincu“ iz Ogulina nije priča o malenom dječaku po visini već o skromnom dečku, koji je malen u svoj svojoj veličini, a izrasta u sportsku ikonu naših krajeva .Nadimak mu je „Klica“ i tako ga poznaju svi njegovi prijatelji, kojih danas ima podosta, i koji svaki njegov uspjeh slave kao svoj osobni rezultat i poistovjećuju se s njim dokazujući sebi i drugima kako obični klinci iz malenih sredina mogu ostvariti svoj san.
Ostvarenje sna ogulinskog  rukometaša Vardara iz Makedonije Luke Cindrića vodi nas unatrag više od deset godina u vrijeme prvih doticaja s loptom. Luka Cindrić tih godina krenuo je u svijet sporta, ali ne samo rukometa. Paralelno je trenirao i nogomet i rukomet, a u oba sporta nije mu bilo premca. Valjalo se odlučiti i uz tešku muku i razgovor s roditeljima presudio je rukomet. I dobro da jest jer danas smo više no uvjereni da mu je to bio najbolji dječji potez koji mu je odredio budućnost. Od samih početaka igranja  u ogulinskom rukometnom  klubu izrastao je u vođu, onoga kojem su se svi divili i koji je znao kad treba zabiti pobjedonosni gol, a kada razigrati rukometne prijatelje. Skromnost od malena pokazivao je kroz činjenicu da nije htio biti prvi i najbolji strijelac kluba, te je u svim zapisnicima ostalo zapisano da je golove ravnomjerno raspoređivao na sve svoje prijatelje iz kluba. Svojim osmjehom i rukom podrške u porazu i pobjedi, od najranijih dana bavljenja rukometom, svima se nametnuo kao sportski uzor. Trening u Ogulinu propuštao je jedino poradi velikih bolova i ozljeda, koje su mu načinili protivnici nastojeći ga svim silama spriječiti u nastojanjima da ekipu malenog Ogulina odvede do velikih pobjeda. Pobjednička uzrečica „Pali pilu, kurblaj, kurblaj“ njegovu ogulinsku rukometnu generaciju učinila je vladarom natjecateljskih liga Primorsko goranskog rukometnog saveza. U mlađe kadetskim danima redovito je velikim ekipama znao pomrsiti račune, a u seniorskoj 3.Hrvatskoj rukometnoj ligi zapad sa svega 15.godina bio je uvjerljivo najbolji strijelac lige. Sve te godine igrao je za svoj Ogulin s posebnim žarom i srcem dokazujući da malene sredine mogu stvoriti velikog borca. Sportski put Luke Cindrića išao je pravilnim  razvojnim putem, stepenicu po stepenicu. Sljedeća etapa sportskog razvoja bio je Senj gdje je Luka ponovno osvojio simpatije stanovnika pod Nehajem. Opet najbolji strijelac lige i nova stepenica razvoja, odlazak u Karlovac.
U Karlovcu u 1.Hrvatskoj rukometnoj ligi našeg Luku su zvali „Tornado s Kleka“,  jer je doslovce u svakoj utakmici prohujao terenom, vodeći Karlovčane do pobjeda i naslova najboljeg strijelca 1.Hrvatske rukometne lige.
Od ogulinskih vremena do prvoligaških dana u Hrvatskoj bio je najbolji, bez ijednog priznanja i nagrade jer ga one nisu zanimale. Zanimalo ga je jedino dati svoj maksimum i izaći s terena kao pobjednik koji će koračajući stepenicama uspjeha svojim primjerom dokazivati svima da su snovi ostvarivi.
Danas je prvotimac velikog Vardara  iz Skopja u kojem uživa status najveće sportske zvijezde. Gotovo nema osobe koja ga ne bi htjela izgrliti i poljubiti za sve dobro što donosi za njihov rukometni klub.  U Makedoniji svi ga znaju kao igrača iz malenog Ogulina, u kojem vlada ponos i euforija zbog svih njegovih uspjeha.
Nakon ovako trnovitog i teškog sportskog puta znamo da je danas njegov nadimak „Klica“ potpuno opravdan, jer Luka Cindrić svakako jest klica sreće ogulinskog sporta koja je posijana kao temelj i putokaz  nekim novim ogulinskim  i hrvatskim rukometnim klincima koji lagano koračaju njegovim putem. Klica svojih roditelja, Anđelke i Dražena, koji su podnijeli nemjerljivu žrtvu da bi njihov Luka danas s 23.godine bio sportska ikona Ogulina i sportske Hrvatske.
Luka se u trenucima opuštanja od treninga voli javiti svim svojim iskrenim prijateljima koji su ga podupirali u naumu da se bavi rukometom od najmlađih dana. Javlja se i onima koji su mu pomogli da najstresnije razdoblje profesionalnog rukometa (sezona 2014-2015) što prije prebrodi. Upravo u toj sezoni vratio se je u svoj Ogulin i podario rukometašima Ogulina 6 mjeseci zajedničkog rada i druženja. Slutili su tada u njegovom matičnom klubu da Lukino vrijeme dolazi te da će grad na njega biti neizmjerno ponosan.  Miris svog domaćeg sportskog  parketa, malene svlačionice, prohladnog tuša  jest ono što ga je tad ispunjavalo i stvaralo snagu za vremena koja dolaze. Upravo u današnjim vremenima Luka ima razloga ponajprije uživati sam  jer je svojim  žuljevitim rukama i ranjivim nogama bez puno vanjske potpore pokazao put uspjeha svim malenima. A kad se vrati u Makedoniju večernjim  pogledom s vidikovca „Vodno“ nad Skopjem najbolje će se opustiti, vrludajući mislima po vremenima kad su u njega vjerovali samo rijetki koji su znali da piše sportsku rukometnu povijest. Možda tada pogledom u daljinu uhvati obrise Kleka koji će mu ponosno bdijući nad njegovim voljenim gradom došapnuti: „Ogulinski anđele hvala ti za sve“ !!


 
Pročitano 3896 puta